<body> Tales don't tell themselves... <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
  • On/Off
    Design by me: L.designs
  • < siječanj, 2010  
    P U S Č P S N
            1 2 3
    4 5 6 7 8 9 10
    11 12 13 14 15 16 17
    18 19 20 21 22 23 24
    25 26 27 28 29 30 31

    Siječanj 2010 (1)
    Studeni 2009 (2)
    Listopad 2009 (3)

    Dnevnik.hr
    Gol.hr
    Zadovoljna.hr
    OYO.hr
    NovaTV.hr
    DomaTV.hr
    Mojamini.tv

    ...Broken glass...

    thnks fr th mmrs mp3 | lyrics
    free music downloads | music videos | pictures


    THEME SONG BLOGA:
    Thnks fr th mmrs- Fall Out Boy...

    Image and video hosting by TinyPic

    ,,One night and one more time;
    Thanks for the memories
    Even though they weren't so great...
    He tastes like you
    Only sweeter...
    One night and yeah, one more time;
    Thanks for the memories,
    Thanks for the memories,
    See, he tastes like you
    Only sweeter...''


    Nitko nije savršen...
    I, naravno, svi mi imamo neku mračnu tajnu...


    Priča je real life story pisana iz 3. lica, na koju je bitno utjecala britanska serija ,,Skins'' (Nabrijani), a govori o životu 17-godišnje tinejdžerice Rain, koja sa svojim roditeljima živi u Engleskom gradu Manchesteru... Rain je ustvari savim obična tinejdžerka...
    Baš kao i vi i ja...


    Mature

    Contain subject matter which may be too extreme for people under the age of 17.
    It may contain intense violence, blood, sexual content, strong language and much more!


    AND FINALLY: U inat svim prokletim serijama kao što su ,,One Tree Hill'', ,,O.C. California'', ,,Beverly Hills'' i slično, odlučila sam otvoriti ovaj blog... Jer nijedan tinejdžer nije tako DOBAR, DRAG, NESEBIČAN, POPULARAN, ZGODAN & sve ostalo...
    Ne, nisam ljuta na cijeli svijet...
    Samo vam želim pokazati da je normalno osjećati se ugroženim gledajući te serije ^^


    Whisper in the shadows...

    Image Hosted by ImageShack.us


    Rainelle Honor Black (17)-


    ,,Just RAIN, ok?''


    ,, Maybe i'm a pessimist,
    but what if all the grey clouds in the sky
    follow me home tonight?

    Maybe im an atheist,
    but what if there's no God waiting to meet me
    at the end of the working week?''


    Pieces of the broken mirror...

    Image and video hosting by TinyPic

    Eric Miles (19)

    ,,I'm fine... I guess...

    Image Hosted by ImageShack.us


    Simon Evans (18)

    ,,Why do I have a feeling that the World is passing by me?''

    Image and video hosting by TinyPic

    Michelle (Chelle) Wang (16)


    ,,Twinkle, twinkle little star...''

    Image Hosted by ImageShack.us


    Angelina (Angy) Lestrange (20)

    ,,I know you're up there... I never stopped loving you...''

    Image Hosted by ImageShack.us


    Matthew (Matty) Black (2,5)

    ,,My daddy sleeps with angels...''




    Disfuntional family...

    Image Hosted by ImageShack.us


    Zachary (Zach) Black (57)


    ,,Can't you see I'm busy!?''


    Image Hosted by ImageShack.us


    Alanna Deschanel Black (41)


    ,,I'm a bad mother... But I still look good!''

    Copyright...

    copyright © 2009 by: Rainelle Honor Black

    Sva prava pridržana. Sadržaj na ovom blogu je zaštićen copyrightom i ne smije se kopirati bez dopuštenja ili navođenja autora. Lik Rainelle Honor Black sama sam stvorila, i ne želim da me itko kopira jer sam se zbilja namučila biti originalna! Također, glumicu Kayu Scodelario koju koristim za lik Rain ne možete koristiti za svog RPG lika ili bilo kojeg lika u vašoj priči!

    You don't want to be a thief

    Another story, please?

    ...Moja djela, vječno sjećanje na papire umrljane crnom tintom...
    Norrah Amelle Lilian Charnel (NALC) DEAD
    Rainelle Madeleine Lautner DEAD
    Rowena DEAD
    Moj osobni blogDEAD

    Rainelle Rosalice Mercy Rosier

    If you need somebody...

    Dusty/Rochelle/Stephanie
    world happiest emo..=)
    Pamela/Luda-Mala
    *..maLi LauRiČ..*
    Hannah/Steph
    Rivals/Lumina
    SHURTUGAL
    Nessa/Cinth
    Yuki Paver
    Angy/Lizzie
    Elluminata
    Elby/Chloe
    Nera/Ignis
    Alex*/Lara
    Rei/Devon
    MusicBoy
    Gaby
    Starz
    Ruta
    Chlo

    Forumi i cool web-stranice:

    Magic in Hogwarts-Učlanite se već danas (Moj profil: Rain Rosier)

    Hogwarts-Forum naše Angy =) (Moj profil: Rain Rosier)

    Eragon forum-Se onr sverdar sitdža hvas! (Moj profil: Eruraina Aviel)

    deviantART (Moj profil: RainRosier)

    polyvore (Moj profil: RainMercer)

    Banneri:



    Stephanie Mercer
    -Obavezno posjetiti!!!



    P.M. Dark
    -Rivals



    Rainelle Rosalice Mercy Rosier- Moj HPFF ^^

    Credits...

    HANNAH-Mojoj dragoj Lucy... Uvela si me u čarobni svijet HP knjiga i dokazala mi da nema ništa loše u maštanju... Bez tebe Norrah/Rowena/Evangeline/Rain nikada ne bi postale dio mene...

    LORD-Best friend... Ne čita moj blog, ali je itekako upućen u radnje svih gluposti koje se odvijaju u mojoj ludoj glavi... Ne znam što bih bez tebe...

    ELBY-Moja predraga Ančica... Jedna od prvih i najvjernijih čitateljica svih mojih blogova, uvijek me razvedri svojim komentarom i ne znam kako bi moja priča mogla postojati da u njoj nema ove dobre duše...

    ANGY-Đea, zlato moje... Iako se nismo dugo čule, znam da si uvijek bila uz mene, kao i ja uz tebe... Srećice, ne znaš koliko mi značiš...

    NESSA-Nadjice... Otišla si, ostavila si nas... Užasno me to pogodilo... Ali samo želim da znaš, ako ikada naletiš na ovaj moj blog i vidiš ovu posvetu, da si unjela dašak vedrine u moje pisanje i da će tvoj blog uvijek biti u top deset kojih sam pročitala...

    DUSTY-Prašnjavice mala... Obožavam te... Tvoje pisanje je tako posebno da ne mogu naći ništa što bi se usporedilo s njime...

    ...I još puno vas koji ste dali doprinos meni i mome pisanju...

    Rivals
    Angel
    Starz
    Nera
    Ruta
    Alex
    Amy
    Josh
    Luc
    Rei


    (Ako sam nekog zaboravila, javite u komentarima... Nije bilo namjerno!)

    Za inspiraciju...
    My Chemical Romance ♥
    Bullet for My Valentine
    Red Hot Chili Peppers
    Funeral For a Friend
    Our Innocence Lost
    Prljavo Kazalište
    Escape the Fate
    Guns'n'Roses
    Fall Out Boy
    Parni Valjak
    The Rasmus
    The Beatles
    Simple Plan
    Billy Talent
    Nickelback
    Green Day
    Nirvana
    Adastra
    Muse


    I za kraj...
    Banner...
    Pa kome se sviđa nek me reklamira ^^




    Dio 6.:Wasted youth...
    petak, 08.01.2010.

    ***
    This means nothing to me
    'Cause you are nothing to me
    And it means nothing to me
    That you blew this away...

    You're still nothing to me
    And this is nothing to me
    And you don't know what you've done
    But I'll give you a clue...
    ***


    Eric je sjedio na krevetu u svojoj sobi i prstima prebirao po žicama crne akustične gitare koju je dobio za trinaesti rođendan. Već je zaboravio kako svirati, pa je nježno, žicu po žicu, svirao taktove neke pjesme koja se lako ubrajala u jednu od najpoznatijih rock hitova u prošlosti. Osmjehnuo se.

    Do prije par godina, smatrao je da će do sada već biti poznata gitaristička zvijezda i da će bend u kojem je on svirao postati planetarno popularan poput The Rolling Stonesa ili Beatlesa. No, kao što to obično biva, bend se raspao prije no što su se uopće stigli dogovoriti koji će žanr glazbe svirati.

    Jedna krivo odsvirana žica ispunila je sobu groznim, drečavim zvukom koji mu je prostrujao glavom. Ljutito je odložio gitaru sa strane uvjeravajući samoga sebe kako i dalje zna svirati, samo gitara nije dobro naštimana.

    Ericova je soba bila tako jednostavno komplicirana. Tipično tinejdžerski, pomislili biste. Bila je poprilično mala, neuredna na jedan poseban, uredan način. Zidovi su bili prepuni postera među kojima se isticao onaj najveći, kalendar sa slikom neke izblajhane obnažene pornoglumice silikonskih grudiju. Eric se izuzetno divio toj mladoj ženi. Najviše se divio njenih profesionalnim filmovima.

    Ostatak sobe bio je ispunjen zbilja svime; na radnom stolu nalazilo se sve osim bilježnica i školskih knjiga, a prazne kutije cigareta zatrpale su koš za smeće. Knjige na policama tamnog regala izgledale su kao da ih nitko nije ni taknuo već stoljećima. U desnoj ladici noćnog ormarića nalazila se prozirna vrećica ispunjena marihuanom.

    Eric je ustao posegnuvši za mobitelom koji je vibrirao i kretao se po noćnom ormariću. Nije ga iznenadilo kada je na ekranu mobitela ugledao Simonovu sliku.

    -A?- Javio se neraspoloženo.

    -B.- Odvrati Simon nelagodno se osmjehnuvši.

    -Ne seri- Odbrusi Eric, -Kaj je rekla?-

    Simon je nije htio oklijevati, ali jednostavno nije znao kako da se izrazi.

    -Pa ono- Počne glasnije, duboko udahnuvši, -Recimo da je ona taj seks primila manje ozbiljno nego ti.-

    -Kaj bi to trebalo značiti?- Upitao je Eric oštro.

    -To kaj sam reko- Odvrati Simon, -Rekla je da se ne brineš jer joj to nije ništa značilo.-

    Čim je Eric to čuo, prekinuo je razgovor i strpao mobitel u džep. Sada je napokon i on to doživio; Onu užasnu emocionalnu bol koja te polako ali sigurno izjeda iznutra. Izašao je iz sobe i u prolazu zgrabio jaknu koja je dotada lijeno visjela u hodniku. Putem je prošao kraj dnevne sobe.

    -Eric!- Začuo je brižan glas koji je dopirao iznutra. Okrenuo je očima i duboko udahnuo, a zatim se vratio nekoliko koraka unazad i pogledao žensku osobu koja je sjedila u naslonjaču maslinaste boje.

    Evelyn Miles ispijala je šalicu kave netremice zureći u svog sina, koji je bio vidno uzrujan.

    Evelyn je bila žena u kasnim četrdesetim godinama, mirna i druželjubiva, no izrazito zaštitnički nastrojena prema svojim sinovima. Eric je, pošto je bio najmlađi, bio njen mezimac i na neki ga je način još uvijek smatrala djetetom makar je on imao punih 19, gotovo 20 godina.

    Eric je primijetio kako majka gleda u njega, pa se namrštio. Kao da je pokušavala procijeniti što smišlja.

    -Kamo si krenuo?- Upitala ga je.

    -U park.- Odgovorio je mirno.

    -Zašto?- Nastavila je s pitanjima.

    -Idem skejtati.- Odvratio je navukavši jaknu.

    -Mislila sam da si mi obećao da ćeš danas pospremiti tavan.- Dodala je.

    Mirno pogledavši kroza prozor, Evelyn je otpila još jedan gutljaj kave. Eric se oslonio o zid i pogledao u majku. Istina, obećao joj je to ali to je bilo još prije mjesec dana. Kako se mogla sjećati?

    Želio je otići. Morao je otići. Ali bilo mu je žao majke. Evelyn je prije nekoliko mjeseci dijagnosticiran rak krvi, koji je zasada uspješno liječila redovitim kemoterapijama. Eric se osjećao djelomično krivim radi majčine bolesti, pa je zato u zadnje vrijeme sve više boravio u kući, kako bi joj mogao biti pri ruci.

    Zašto se osjećao krivim za majčinu bolest? Možda zato što je on bio, recimo to tako, glavni propalitet u obitelji. Njegov najstariji brat, dvadesetčetverogodišnji Seth, nedavno je završio studij medicine i uspješno stažira u jednoj od najvećih bolnica u sjevernoj Engleskoj. Jacob, Ericov dvadesetdvogodišnji brat, poznata je košarkaška zvijezda koju u stopu prate djevojke od 15 do 51 godine. Uz to, uspio je završiti ekonomski fakultet. A Eric? On ni sam ne zna što bi sa sobom. Često je razmišljao kojim bi riječima mogao opisati sebe. Najkraće i najjednostavnije; Narkomanska lijenčina bez budućnosti.

    -Mama- Poče tihim glasom, -Znam što sam obećao. Idem to srediti, ok? Samo se nemoj uzrujavati.-

    Evelyn se zadovoljno osmjehnula i potvrdno klimnula glavom.

    ***

    Rain je sjedila na trošnoj drvenoj klupici u parku. Razmišljala je uvlačeći dim za dimom gledajući pritom vrh užarene cigarete, posljednje koju je imala kod sebe. Zašto joj se ovo činilo tako poznato? Isti onaj prokleti grad, isti onaj prokleti park, ista ona prokleta klupa... Cinično se osmjehnula sama sebi i svojoj patetičnosti.

    Osjećala se tako usamljeno. Depresivno. Kao da je miljama udaljena od svog pravog doma... Htjela je vrištati no zadovoljila se običnom šutnjom.

    Zurila je u nekolicinu skejtera provocirajući ih svojim prodornim pogledom. Htjela ih je razbjesniti ili barem naljutiti, kako bi se još netko osjećao tako porazno kao ona. Nije uspijevalo. Ljuta, bacila je dovršenu cigaretu na pod i snažno debelim potplatom crne čizme nagazila na nju. Htjela je vratiti vrijeme. Sve zaboraviti. Samo je željela da sve bude kao prije...

    ***

    Eric je izašao iz kuće držeći skateboard pod rukom. Bio je nekako bolje raspoložen, no i dalje se osjećao jadno. Proveo je puna dva sata razvrstavajući stare stvari, bolje rečeno smeće, na tavanu. Potom je još gotovo sat vremena sjedio u dnevnom boravku gledajući s majkom neku užasno glupu emisiju o kuhanju, sve dok mu se otac nije vratio. No sada je mogao mirno spavati, znajući da je ispunio svoje dužnosti.

    Čim je osjetio kako vjetar mrsi njegovu gustu, crnu kosu i kako brzo juri Manchesterskim ulicama, osjetio je olakšanje. Trebalo mu je svega pet minuta da stigne do parka. Usporio je, nastavljajući lagano zaobilaziti dječicu koja se razigrano igrala. Odjednom, stao je.

    Sjedila je tamo oslonjena na koljena. Lice joj je bilo suviše blijedo. Izgledala je promrzlo i slomljeno. Bila je na rubu plača.

    Stajao je tamo, zureći u Rain kao da je vidi prvi puta u životu. Nije se pomakla. Nije se pomakao. Prošlo je nekoliko minuta.

    Odjednom se Eric, kao ošinut, okrenuo u suprotnom smjeru i otišao prema izlazu. Rain je nastavila zuriti u neku nevidljivu točku ni ne primijetivši da je on nedaleko od nje stajao do maloprije.

    Eric se zamislio zanemarivši trube nervoznih vozača koji su se upravo vraćali s posla. Što je uopće očekivao? Rain je u parku provela trećinu svoga života. Je li podsvjesno želio otići tamo nadajući se da će je vidjeti? Ni sam nije znao odgovor na to pitanje. Ali jedno je bilo sigurno.

    Kao da mu je devet, a ne devetnaest, nije imao hrabrosti priznati joj što osjeća.

    ***

    -Zbilja mi je žao, Chelle.- Angy je popravila svoju plavu kosu koju je netom prije svezala u rep.

    -Zašto?- Michelle se nervozno osmjehnula slažući Angynu odjeću koja je bila neuredno pobacana po svim kutovima njene spavaće sobe.

    -Znam da je ovo šok za sve vas, nisam...- Počela je Angy.

    -Gle- Michelle ju je prekinula podigavši obje ruke, -Rain će biti ok. Ona je uvijek ok. Samo je malo... Čudna... U posljednje vrijeme. Moraš shvatiti da nije ni pomislila na tebe od Mattove smrti. Zaboravila vas je. Oboje. To je bio jedini način da nastavi sa životom.-

    -Znam.- Odvrati Angy tiho pognuvši glavu.

    Dječačić koji je do tada sjedio na krevetu kraj Angy prevrnuo se na leđa, ispustivši neki zvuk sličan smijehu. Michelle je blago pogledala prema njemu.

    -Sladak je. Ima Mattove oči i tvoju kosu.- Primijetila je. Angy se osmjehnula i poškakljala malenog po trbuhu.

    -Da, ali kao da osjeća da njega nema- Nije mogla izgovoriti Mattovo ime, -Ne govori. Ni jednu jedinu riječ nije rekao do sada.-

    Matty je podigao glavu i zagledao se u majku, kao da joj želi reći da je s njim sve u redu. Michelle je slegnula s ramenima.

    -Sigurna si da nije nijem?- Upitala je.

    -Ne, ne- Angy je nervozno odmahnula glavom, -Liječnici su obavili sve preglede. Sasvim je zdrav. No kao da ne želi govoriti. Jednostavno... Komunicira pogledom i dodirom.-

    -Onda je sigurno nevjerojatno pametan- Michelle se osmjehne, -Mislim, ipak ima tvoje gene.-

    Matty se nasmijao i obgrlio Angy oko vrata. Njegove sitne ručice bila su čvršće no što su izgledale.

    -Sve će biti ok.- Michelle se osjećala dužnom to naglasiti.

    -Nadam se da imaš pravo.- Angy je potvrdno klimnula glavom, Nego, zanima me, družite li se još s onim dečkom... Kako se ono zvao...-

    -Eric?- Upita Michelle.

    -Da, on.- Potvrdi Angy.

    -Recimo samo da je to duga, duga priča.- Odmahne glavom Michelle nastavljajući slagati Angynu tamnoplavu majicu...

    Image and video hosting by TinyPic

    Ne valja. Ne valja ništa. No zbilja se trudim opisati taj zamršeni odnos Rain i Erica, tako da se nadam da mi opraštate... Neće se ponoviti...

    Eh da... Nije to to što sam željela reći...
    Ljudi, sretan vam Božić i Nova 2010. godina (za zakašnjenjem), puno ljubavi, zdravlja sreće, smijeha, prijateljstva i, naravno, postova na vašim blogovima!

    Volim vas puno...


    Rain



    | 63 | Komentari | Print | #


    Dio 5.: Even though we're far away, we've never been closer...
    nedjelja, 29.11.2009.

    ***
    To walk this streets without you
    I hate being on my own...
    So many souls around you
    But it never feels like home
    Home is where my heart is aching...
    Home...

    Home is where there's no mistaking
    All this space between us
    Isn't going anywhere...
    But it's ok to be us
    Cause your far from being here
    Here is where the sky gets lonely
    Here...
    Here I disappear...
    ***


    Novi je dan počinjao kada se Michelle izmorena vratila kući. Nebeski je svod bio umrljan prekrasnom modroplavom bojom čija se iskrena ljepota miješala sa ranojutarnjim sjajem užarenog Sunca. Izgledalo je slabašno i bljedunjavo još onako sneno od noćnog lutanja. Bilo je čudno pomisliti kako će za samo nekoliko sati zavladati gore, u visinama, i svojim iskričavim zrakama donijeti tračak nade u ovim hladnim danima.

    Michelle je bila ljuta i razočarana. Kako bi se drugačije i mogla osjećati? Smatrala je da se sve oko nje ruši kao kula od karata. Boljelo ju je to. Nije bila navikla ne kontrolirati ono što se događalo u njenoj blizini.

    Trebalo joj je oko sedam minuta da iz džepa tamne traper suknje iskopa ključ ulaznih vratiju. Bijesna, otključala je vrata i ušla u predsoblje ne trudeći se uopće biti tiha. Što je najgore što joj se može dogoditi ako je ulove roditelji? Derat će se pola sata, zabraniti joj izlaske sljedećih deset mjeseci (što će ona, naravno, bezobrazno kršiti cijelo to vrijeme) i dva dana kasnije sve zaboraviti. U hodniku je bio polu mrak. Izula je crne kožne čizme i bacila ih kraj vrata. Stala je bosa tapkati po dnevnoj sobi uputivši se prema kupaonici. Odjednom se saplela o igračke koje su zahvaljujući njenom petogodišnjem bratu Maxxieju bile razbacane po cijeloj kući. Onako pripita, zateturala je i oštro nagazila na nešto meko i toplo. Kuću je ispunio cvilež.

    -Pas mater, Tallulah- Opsovala je mrzovoljno i nabila dvogodišnju kuju jorškog terijera nogom, -Uvijek si pod nogama, marš glupo pseto!-

    Jadna je životinja još jednom tužno zacvilila, a onda se povukla negdje u drugi kut sobe. Michelle je proklinjala sve svete trljajući pritom bolne nožne prste koji su stradali u okršaju s mrakom. Svijetlo u sobi iznenada se upalilo.

    Michelle je ugledalo ispijeno azijatsko lice poznate blijedožute boje. Njen je otac Zhiao netremice zurio u nju svojim uskim, crnim očima vežući pritom kravatu upadljivo crvene boje.

    -Što radiš ovdje tako rano? Danas je subota.- Zbunio se. Michelle je vrlo dobro znala da izgleda kao da ju je pregazio tramvaj, stoga je okrenula leđa ocu praveći se da posprema Maxxieve razbacane akcijske heroje.

    -Zbilja? Subota?- Nasmijala se prilično ozbiljnim smijehom, -Potpuno sam smetnula s uma, tatice. Vratit ću se u krevet isti tren.-

    Zhiao Wang sumnjao je da ga kći pokušava nasanjkati, no nekako trenutno nije bio raspoložen za prepirku. Umjesto da postupi kao i svaki drugi otac koji ulovi svoju buntovnu šesnaestogodišnju kći koja se u rano jutro se vraća iz noćnog pohoda, Zhiao se samo nasmijao, prišao Michelle i poljubio je u čelo.

    -Bježi u krevet dok ti se majka ne probudi.- Prišapnuo joj je.

    Michelle je, ne shvaćajući priviđa li joj se od onoliko alkohola, ostala stajati i netremice zuriti u oca još neko vrijeme.

    -No?- Požurivao ju je, -Želiš da se predomislim i da te ipak kaznim?-

    -Hvala, tatice.- Odvratila je popevši se na prste. Cmoknula ga je u obraz i potrčala prema svojoj sobi, spotičući se o vlastite noge. Uskoro je nestala u tami.

    Zhiao se nasmijao. Znao je da će ga Lanying, Michellina majka, ubiti ako sazna za ovo. No svejedno je odlučio riskirati. I on je donedavno bio mlad i znao je kako je najgora stvar kada te roditelji nikamo ne puštaju i non-stop motre. Zato je ovaj put odlučio pogaziti obiteljska pravila i tradiciju i progledati Michelle kroz prste.

    No Zhiao je zaboravio jednu stvar. Jednu bitnu stvar.

    Više nije bio u Kini, gdje su ljudi časni i pošteni, spremni pomoći drugima u bilo kojem trenu...

    ***

    Rain je snažno zalupila vratima školskog ormarića stežući u rukama raznobojne knjige iz latinskog jezika. Bila je mrzovoljna i neraspoložena, pogotovo zato što nije shvaćala zašto baš njihova glupa gimnazija ima redovnu nastavu subotom. Jedino je bila zahvalna što je nastava bila popodne, tako da je stigla nešto odspavati.

    -Ej srećo.- Kraj sebe je ugledala Simona. Dobacila mu je nervozan pogled.

    -Yep, whatever.- Odvratila je krenuvši prema učionici latinskog.

    Simona nije želio tako brzo odustati od razgovora s Rain pa je krenuo za njom. Nervozno ga je prostrijelila pogledom i napravila čudnu grimasu stegnuvši knjige čvršće u rukama.

    -Imaš latinski?- Upitao ju je.

    -Da.- Kratko je odgovorila.

    -Predaje ti Darlingova?- Nastavio je s pitanjima.

    -Da.- Ponovila je vidno iživcirana. To se dalo naslutiti i po tome što je stala jače udarati nogama o hladne pločice Bloomsburyjevske privatne gimnazije.

    -Meni je ona predavala prošle...- Ponovo je počeo.

    -Dobro koji ti je kurac!?- Prekinula ga je Rain glasno se izderavši, -Što ustvari hoćeš?-

    Simon se promeškoljio i strpao ruke u džepove, dopustivši da mu ona tamnozelena kapa koju nije skidao ni pod nastavom sklizne preko očiju.

    -Eric te poslao?- Upitala ga je Rain duboko udahnuvši. Simon je potvrdno klimnuo glavom.

    -E pa možeš mu lijepo reći da ono što se dogodilo jučer meni ništa ne znači- Preduhitrila ga je, -Oboje smo bili pijani i to je bilo samo jebanje. I dalje smo prijatelji. Može slobodno odahnuti, nisam se zaljubila u njega ko kakva glupačica.-

    Simon je poluotvorenih ustiju zurio u Rain. Nije znao što da odgovori na to. No jedna stvar mu je bila savršeno jasna; Ericu neće biti nimalo drago nakon što ovo čuje...

    ///flashback///

    Eric i Simon sjedili su u jednom od rijetkih klubova koji je radio od 0-24 sata. Ljudi je bilo vrlo malo, i to uglavnom pijanaca koji nisu imali petlje vratiti se kući i suočiti sa svojim ženama. Ericu je to odgovaralo. Kraj njih se osjećao nevidljivo.

    Simon je povukao posljednji dim cigarete koja mu je lijeno visjela u ruci i ugasio je u kristalnoj pepeljari. Zijevnuo je, ne trudeći se rukom prekriti usta, te duboko udahnuo i oslonio se o desnu ruku. Spavalo mu se. Bio je i više no iscrpljen nakon večerašnjeg tuluma.

    Eric se nacerio i zažmirio na nekoliko sekundi. Još mu je uvijek pred očima bila slika Rainina lica. Pokušao je ne misliti na nju, no to nije bilo moguće. Ne nakon onog što se dogodilo među njima. Urezala mu se u pamćenje poput neke bolne uspomene iz djetinjstva koju nikada ne zaboraviš u potpunosti. Izazivala je u njemu gorčinu i neku vrstu ovisnosti koja mu se nimalo nije sviđala, a opet je osjećao neki tračak nade svaki puta kada bi se prisjetio njenog vedrog osmjeha. Zbunjivao je samog sebe.

    -'oćemo polako doma?- Upitao je Simon potpuno se položivši glavu na hladni drveni stol. Stao je prstima udarati o donji dio stola, no prestao je nakon nekoliko sekundi čim je pod prstima osjetio nečiju iskorištenu žvaku.

    -Ušuti, kretenu- Odvrati Eric prekriživši ruke, -Razmišljam.-

    Simon zainteresirano podigne glavu i pogleda prijatelja.

    -Ma nemoj?- Naceri se, -O čemu?-

    -Ne tiče te se, odjebi.- Odbrusio je Eric.

    -Gle, znam da se ljutiš što smo Michelle i ja uhvatili Rain i tebe u klinču, al fakat nije bilo namjerno. Nismo imali pojma di ste, zabrinuli smo se.- Simon je pokušao spasiti situaciju.

    -Daj ušuti!- Proderao se Eric.

    Konobarica koja je do malo prije lijeno brisala čaše sada je pogledala prema dvojici u kutu. Nervozno je odmahnula glavom. Očekivala je da će svaki tren između tih pijanih klinaca izbiti tučnjava, no obojica su ušutjeli. Tišina je potrajala neko vrijeme. Odahnula je i nastavila s poslom.

    -Oprosti- Eric je napokon progovorio, -Ali mislim da sam gadno zajebo večeras.-

    Simon je netremice zurio u njega. Nije očekivao ovako nešto od Erica.

    -Kako to misliš?- Upitao ga je.

    -Ja i Rain... Mi... Isuse...- Nije znao kako da se izrazi, -Nije trebalo doći do seksa. Mislim, želio sam to već dugo ali sad... Bila je to velika pogreška.-

    -Kužim- Simon je potvrdno klimnuo glavom, -Misliš da će ona misliti da ste sada zajedno zbog te ševe?-

    Eric je prešutio odgovor. Rukama je obujmio lice i duboko udahnuo. Htio je reći Simonu u čemu je stvar, zamoliti ga za savjet ali to jednostavno nije bio njegov stil. Pa nije nekakva tetkica da se jada frendu. To samo cure rade.

    -Ma nije to... Nego samo...- Pokušao se izvući iz ove situacije. Simon je razrogačio oči u čudu.

    -Skužio sam te! Totalno sam te skužio!- Povisio je ton pljesnuvši dlanom o dlan, -Obratno je... Ti si se zapalio za nju.-

    Eric je otvorio usta, no nije rekao ništa. Nije znao što bi trebao reći. Nije želio potvrditi Simonovu sumnju, iako je bilo očito da je bilo točno.

    -Sranje, frende- Dodao je Simon posegnuvši za novom cigaretom, -Ne bih ti volio biti u koži.-

    -Moram nekako saznati što je za nju to značilo.- Promrmljao je Eric. Simon je nezainteresirano povukao dim.

    -Razgovaraj s njom. Što je najgore što se može dogoditi?- Predložio je.

    -Možemo se posvađati i onda ne samo da ću izgubiti svaku šansu nego i prijateljicu.- Odvratio je nervozno.

    -Čovječe- Počne Simon nacerivši se, -Previše kalkuliraš. Ko ženska. Osim toga, vidio si je golu. Više ti nije prijateljica. Ili će te završiti skupa ili više nikada nećete razgovarati. Pomiri se s tim.-

    Iako je bio siguran da Simon nije bio priseban kada je izgovorio tu posljednju rečenicu, morao je priznati da je imao pravo. Nije bilo puta nazad.

    -Ne mogu samo tako razgovarati s njom... Predebilno je...- Počešao se po glavi.

    -Budem ja. Ionako sam ti dužan jer si me upoznao s Chelle.- Dodao je Simon. Eric se zahvalno osmjehnuo. Ustali su i krenuli prema izlazu.

    -Kad smo već kod Chelle, što se dogodilo između vas dvoje?- Nacerio se Eric na trenutak zaboravivši na Rain. Simon se zagonetno osmjehnuo.

    -Naša stvar.- Slegnuo je ramenima.

    -Znači ništa...- Zaključio je Eric nasmijavši se.

    -Iako prije nisam imao živaca za takva sranja, mislim da se za Michelle vrijedi potruditi. Nekako je... Drugačija...- Odvratio je Simon zagledavši se u užareni vrh cigarete. Eric je potvrdno klimnuo glavom.

    -Sranje- Dodao je, -Misliš da postajemo odrasli?-

    -Očito...- Potvrdio je Simon.

    Obojica su se nasmijali i nestali u daljini, razmišljajući o sutrašnjem danu... Znali su da nosi nešto novo...

    ///End of flashback///


    Okrenula je očima, želeći otići. Simon ju je uhvatio za ruku.

    -Rain- Počeo je nesigurno, -Mislim da bi trebala nasamo razgovarati s njim.-

    -Nemamo o čemu razgovarati. Već sam ti rekla. Ništa mi nije značilo.- Dodala je tiho i istrgnula iz njegova čvrsta stiska.

    Gledao je kako nestaje u hodniku i gubi se u gomili ljudi. Zvonilo je. Požurio je na kat, prema učionici broj 206, gdje je trebao imati dupli sat napredne algebre. Odlučio je da će nakon nastave otići do Erica i sve mu objasniti. To jest, prenijeti mu Rainine riječi...

    ***

    Primila je sina u naručje i izašla iz kuće. Znala je da će joj ovo biti najgori i najteži susret u životu, no drugog izbora nije imala. Ako ništa drugo, ti su ljudi imali pravo znati da to dijete postoji. Nisu ga morali prihvatiti, nisu ga morali voljeti, nisu morali uopće komunicirati s njime. Htjela je samo ispuniti svoj dio i dati im do znanja da dio njihova sina još uvijek živi, i to u njenom djetetu...

    Odlučila je otići pješice do drugog kraja grada budući da nije bila sigurna ima li dovoljno novaca za taxi. Korak po korak, približavala se odredištu. Nije osjećala umor, bol, tjeskobu... Samo strah...

    Prolazila je ulicama spuštene glave, imajući osjećaj kako svi znaju tko je iako se zapravo mnogo promijenila u ovih par godina. Previše. Osjećala se golom. Kao da svi znaju da ne bi smjela biti ovdje. Proklinjala je samu sebe. I njega. Samo radi njega se vratila... Željela je vidjeti gdje je sada njegovo tijelo... Gdje leži... Uvjerena da je gleda odozgo, s nekog mekog oblaka, nastavila je koračati sada ponosnije i bjesnije.

    Morala je to učiniti...

    Nakon određenog vremena, stupila je na prag prekrasne raskošne kuće. Svaki bi prolaznik zavidio obitelji koja je živjela unutra, ne shvaćajući da je prekrasna vanjština samo paravan za obitelj u rasulu; Otac preljubnik i alkoholičar, majka egoistična narcisoidna kontrolorka, kći ovisnica o narkoticima i sklona samoozlijeđivanju i kurvanju...

    Duboko je udahnula i pozvonila, nadajući se da će ovo čim prije završiti. Začula je oštre korake uzrokovane potpeticama od minimalno 15 cm visine...

    ***

    Michelle je u šest sati poslijepodne sjedila na ciglenom zidiću ispred Bloomsburyjevske privatne klasične gimnazije, čekajući da Rain završi nastava. Osjećala se tako... Bespomoćno... Kao kakav uljez. Gimnazija Bloomsbury primala je samo djecu članova višeg soja, najbogatije i najrazmaženije snobove. Michelle ustvari nije shvaćala što Rain radi tamo. U moru besprijekorno uređenih poblajhanih plavuša kose svezane u rep, obučenih u blještavo bijele košulje, duge sive suknje i uredne ženske sakoe, ona se dobrano isticala. Michelle se vedro osmjehnula.

    Bujna smeđa kosa padala joj je gotovo do polovice leđa, crna olovka i tamno sjenilo naglašavali su plave oči, crni lak za nokte isticao je njenu buntovnost, kao i suknja koja je bila tako kratka da je jedva pokrivala ono bitno. Umjesto bijelih dokoljenki, nosila je crne mrežaste čarape i ultra skupe čizme do koljena, dok joj se bijela košulja vijorila na vjetru. Kraj nje je stajao Simon, koji se od ostalih muških učenika škole razlikovao samo po tome što je na glavi imao svoju tamnozelenu kapu. Privlačili su pozornost. Oboje.

    -Chelle!- Viknula je Rain razdragano i zagrlila je. Simon se samo zavodljivo osmjehnuo.

    -Posvađala sam se sa starom pa sam mislila prespavati kod tebe večeras. Nekako je saznala da sam se vratila dom u šest ujutro i da joj je stari sve prešutio.- Rekla je Michelle.

    -Mogla bi prespavati i kod mene.- Doda Simon nasmijavši se.

    -Odjebi, kompa, sigurno imaš pametnijeg posla nego slušati naše razgovore- Odbrusi Rain, -Naprimjer, pregledavati švedske filmove sa tematikom za odrasle?-

    -Rainey...- Opomene je Michelle. Rain preokrene očima.

    Michelle je prišla Simonu i podigla se na prste, te ga obgrlila rukama oko vrata. Poljubila ga je.

    -Slatko- Doda Rain, -Ogavni ste.-

    Kada se Michelle napokon odvojila od Simona, pozdravili su se. Simon je potrčao za dečkima iz svog razreda, a Michelle i Rain su krenule prema kući Blackovih. Neko su vrijeme šutjele.

    -Znaš, ono jučer... Ti i Eric ste zbilja...- Počela je Michelle.

    -Chelle, prije par sati Simon me davio s istim tim pitanjem. Zašto svi misle da će se stvari među nama sada promijeniti?- Odbrusila je Rain nervozno.

    -Znači ipak ste se jebali?- Upitala je vragolasto se osmjehnuvši. Rain je okrenula očima.

    -Ulovili ste nas, a i dalje ti nije jasno?- Upitala je.

    -Pa nisam bila sigurna... Bio je mrak...- Nacerila se Michelle, -I kakav je?-

    Rain je iz školske torbe izvukla kutiju cigareta, uzela je sebi jednu i jednu dala Michelle. Neko je vrijeme trajala šutnja dok su palile cigarete.

    -Pa ono- Rain odmahne glavom otpuhnuvši dim, -Sve što se priča za njega jest istina.-

    -Znači nema detalja za naj frendicu?- Upita Michelle razočarano.

    -Nope...- Odvrati Rain zadovoljno se osmjehnuvši, -Htjela bi to zadržati za sebe.-

    Michelle je potvrdno klimnula glavom. Kada su stigle pred kuću obitelji Black, Michelle je pomogla Rain da se uredi za starce. Svezala joj je kravatu, budući da to Rain ni nakon više od 10 godina školovanja u privatnoj školi nije naučila. Rain je popravila suknju i navukla sako. Cigarete su bacile nekako u travu. Tek tada su obje stupile u hodnik.

    -Vaše zlato se vratilo kući- Vikne Rain cinično, -Ovog puta na vrijeme i sa svojom vražjom frendicom.-

    U kući je vladao žamor. Rain i Michelle zbunjeno su se pogledale. Nisu mogle dokučiti kome pripada treći glas, koji im se činio tako poznatim. U hodnik je stupila Alanna. Izgledala je izbezumljeno i prilično blijedo.

    -Rain, Michelle- Ljubazno je rekla, -Nismo vas očekivali ovako rano.-

    -Tko je s vama?- Upita Rain mrzovoljno.

    -Nitko važan- Odvrati Alanna i izvuče iz torbice odložene na antikni stolić poveću svotu novca, -Idite nekamo i zabavite se, subota je.-

    -Koji ti je kurac?- Prodere se Rain odgurnuvši je. Krenula je prema dnevnom boravku, a Michelle i Alanna za njom.

    -Znam da sam izrod i da me se sramite pred svojim prijateljima, ali to ne znači da ne smijem znati tko...- Počela je, a zatim stala kao ukopana.

    Šokirano je zurila u mladu ženu izmučena blijeda lica i prekrasne plave kovrčave kose koja je stajala nasred dnevnog boravka i u rukama držala malog plavokosog dječačića dubokih crnih očiju. Svađala se s Zacharyjem. Michelle je stala kraj Rain, želeći nešto reći, no i ona je zanijemila.

    Ženine oči su se zasuzile kada je ugledala mladu djevojku pred sobom. Sjećala je se kao male šutljive djevojčice koja je tek stupila u tinejdžerske godine. A i Azijatkinju, koja je bila gotovo glavu niža od djevojke, odmah je prepoznala.

    -Rain...- Počne bojažljivo, -Chelle?-

    Čak je i dječačić podigao glavu i pogledao pridošlice. Rain je osjetila kako je hvata nesvjestica.

    -A-Angy?-

    Image Hosted by ImageShack.us


    P.S.: Znam da Simon i Eric općenito previše psuju, no želim da sve bude realno pa koristim tipični muški rječnik (xD) kojemu me podučio moj najbolji frend... Radnja ovog posta je sama po sebi prilično glupa, ali se ipak nadam da vam se sviđa jer svaka je sitnica pisana s namjerom... Volim vas puno!

    Rain



    | 56 | Komentari | Print | #


    Dio 4.: Boulevard of Broken Dreams...
    petak, 13.11.2009.

    ***
    I walk a lonely road
    The only one that I have ever known
    Don't know where it goes
    But it's home to me and I walk alone

    I walk this empty street
    On the Boulevard of Broken Dreams
    Where the city sleeps
    and I'm the only one and I walk alone
    ***


    Lice joj je bilo čvrsto stisnuto u bolnu grimasu dok je netremice zurila u noćni prikaz grada u kojem je odrasla. Živahni plavokosi dječačić nemirnih crnih očiju otimao joj se iz naručja pruživši sitne ručice prema nebu, kao da ga želi dotaći. Lecnula se i čvršće ga privila uza sebe, u strahu da joj je ispadne iz drhtavih ruku. Mali je okrenuo svoje prekrasno, punašno lice prema njoj i zapleo svoje ručice u njenu mirisnu, kovrčavu plavu kosu. Osjetila je neku toplinu oko srca svaki puta kada bi se zagledala u njegove oči. Kao da je u njima vidjela svoju nikada prežaljenu ljubav.

    -Gospođice, sve je u redu?- Upitao ju je taksist. Prenula se iz razmišljanja i blago osmjehnula postarijem vozaču koji ju je zabrinuto gledao.

    -Da, da, naravno...- Duboko je udahnula, -Samo sam malo izvan sebe što sam ponovo ovdje.-

    -Živjeli ste već ovdje?- Nastavio je vozač pomogavši joj oko kovčega koji je bio dupkom pun.

    -Kako ste znali?- Iznenadila se. Maleni dječačić prislonio je svoju glavu o njena prsa i sklopio oči. Bio je previše umoran da razmišlja o tome gdje se sada nalazi. Bilo mu je bitno samo da je uz svoju majku. Njegovo mjesto bilo je uz nju.

    -Pretpostavio sam- Vozač slegne ramenima, -Samo me malo zbunilo što ste ovdje stigli samo s bratom. Gdje su vam roditelji?-

    Nasmijala se više usiljeno nego što je trebala. Vozača je pomalo zbunila njena reakcija.

    -Ovo je moj sin, ne brat.- Ispravila ga je.

    Vozač se počešao po glavi ne vjerujući u to što čuje. Smatrao je da djevojka ima najviše sedamnaest-osamnaest godina. No opet, ovo je bila Velika Britanija. Zar je bilo tako neuobičajeno vidjeti djevojke koje su zatrudnjele kao maloljetnice i odlučile zadržati dijete?

    -Oh, oprostite mi- Ispričao se osjetivši kako mu crvenilo oblijeva lice, -Doimate se vrlo mladi pa sam automatski pretpostavio...-

    -Ne zabrinjavajte se. Niste prvi koji mi je to rekao.- Odvrati ona tiho nastojeći što prije završiti ovaj razgovor. Vozač je potvrdno klimnuo glavom i ušao u taksi kojim je djevojku dovezao do ovdje, te za nekoliko trenutaka nestao u tami.

    Rukom je maknula pramen plave kose koji joj je prekrio lice i pritom pogledala na sat. Ponoć je bila vrlo blizu, a ona nije osjećala nikakav umor. Znala je da ovu noć neće ni oka sklopiti, jer će je mučiti sutrašnji dan. Kako će se poslije tri godine, nakon što je samo tako nestala sa čitavom svojom obitelji, pojaviti pred ljudima? Hoće li je itko prepoznati ili povjerovati da je to zbilja ona? Još ju je više mučilo što će biti s njenim sinom... Što bi trebala reći ljudima? Bila je uvjerena da će zanemariti njegovu fizičku sličnost s njegovim preminulim ocem i odbiti vjerovati da je to dijete zbilja njegovo... No bila je borac. Odlučila se boriti za sebe i svoj život... No napose za život svoga sina koji je tek bio počinjao...

    ***

    -Hladno je, Isuse, hladno je! Prekini, Simone!-

    Rain je sa podrugljivim smiješkom na blijedom licu gledala u prilično zabavan prizor u kojem je glavna glumica, kao i uvijek, bila Michelle. Naslonjena na crni volvo Ericovog starog, povlačila je dim za dimom prepustivši se u potpunosti opojnosti marihuane. Nije osjećala hladnoću koja joj je dražila kožu. Jednostavno je bila u svom svijetu.

    Eric je sjedio na vlažnoj travi do njenih nogu i netremice zurio u Simona, koji je hladnom i mutnom jezerskom vodom polijevao Michelle. Smijao se. Smijala se. Oboje su se tako prokleto slatko smijali.

    -Nemoj, nemoj, nemoj...- Ponavljala je tobože opirući se, -Smrznut ću se!-

    Simon se nacerio i uhvatio je rukama oko struka, na što je ona počela još glasnije vrištati. S lakoćom ju je podigao u zrak i bacio u jezeru, te na kraju i sam skočio za njom kako bi bio siguran da se neće utopiti. Eric i Rain potpuno su ravnodušno zurili u svoje prijatelje. Činilo im se da gledaju vrtićku djecu... Jedina razlika bila je ta što se vrtićka djeca nakon igre polijevanja sigurno neće pojebati negdje u dubini šume.

    Eric je ispružio ruku i položio je na Raininu lijevu nogu. Tijelom su joj prošli trnci kada je osjetila njegove hladne prste na svojoj goloj koži.

    -Kaj 'oćeš?- Upitala je hladnim glasom. Nije se pomakao ni milimetar.

    -Daj dim.- Odvratio je mirno. Iako nevoljko, odlučila mu je udovoljiti. Spustila se na travu do njega i pružila mu joint. Uvukao je dim i zadržao ga u sebi neko vrijeme, nemajući namjeru nastaviti disati. Šutjeli su neko vrijeme. Rain je bila lagano pripita, pa se bojala da ne izvali neku glupost. Eric je bio potpuno priseban, što mu je već dobrano počelo ići na živce. Nije bio naviknut u četiri sata ujutro biti trijezan i nenapušen, i to nakon velikog tuluma.

    Rain je slučajno pogledala prema Simonu i Michelle, koji su i dalje stajali u jezerskoj vodi koja im je Michelle sezala do pola leđa, a Simonu do struka. Nešto su pričali, oboje nasmiješeni. Rain je došlo da se pobljuje.

    -I meni.- Odvrati Eric povukavši još jedan dim. Rain ga je zbunjeno pogledala.

    -Ha?- Upitala je.

    -I meni se bljuje kad ih vidim. Ko da su na jebenom Titanicu.- Odvrati on.

    -Rekla sam to na glas?- Upitala ga je prošavši rukom kroz kosu. Nacerio se, zadovoljan razvojem situacije. Očito je bila pijanija no što je mislio.

    -A da se nas dvoje malo provozamo?- Upitao je maknuvši joj pramen smeđe kose s lica, -Da ostavimo ove teške romantičare na miru?-

    Potvrdno je klimnula glavom i sjela na suvozačko mjesto crnog volva. Eric joj se ubrzo pridružio. Rain se osjećala pomalo nesretnom budući da ju je Michelle tako brzo zaboravila. Ipak je ona bila njena najbolja frendica, a umjesto da se svi zajedno zabavljaju, ona je odlučila zabavljati Simona. Smatrala je Michelle vrlo sebičnom zbog tog postupka.

    Eric je upalio auto i krenuo u rikverc, a zatim nagazio na gas kada su stigli na otvorenu cestu. Glasno je pustio rock glazbu i pripalio cigaretu, te ponudio Rain jednu. Prihvatila ju je, iako pomalo zbunjena.

    -Zar ti stari neće skužiti da si pušio u autu?- Upitala ga je upalivši cigaretu crnim upaljačem kojeg je uvijek držala u džepu kožne jakne. Eric se nasmijao, zagledavši se u nju.

    -On je teška kretenčina- Odvrati zadovoljno, -Da rasipam kokain po stražnjem sjedalu mislio bi da je štap-šećer.-

    Rain se morala nasmijati, što zbog fore, što zbog poveće razine alkohola kojeg je imala u krvi. Prekrižila je noge tako da joj se crna izderana punk haljina povukla prema gore, ostavljajući Ericu dobar pogled na njene glatke noge...

    ***

    Nakon što je raspakirala sve stvari i dvogodišnjeg sinčića stavila u kolijevku, kako bi mogao nesmetano spavati, odlučila je prošetati po kući i pregledati prazne sobe kako bi se prisjetila svog života ovdje.

    Prvo se uputila u svoju staru sobu. Osjetila je neku čudnu bol oko srca kada je shvatila da su sve njene stvari koje je toliko voljela i brižno čuvala danas tko zna gdje. No, unatoč tome, ta joj je soba još uvijek pružala toplinu i utjehu. Voljela ju je svim srcem. Ponovo se sjetila svoje srodne duše. Sjetila se onog kišnog popodneva kada joj roditelji nisu bili kod kuće i osmjehnula se obgrlivši se rukama.

    On je bio prvi, a vjerojatno i posljednji muškarac u njenom životu. Jednostavno nije mogla zamisliti nekog drugog na njegovom mjestu. Previše ga je voljela da bi to bilo zanemareno.

    Odjednom su je savladale uspomene i počela je plakati. Jednostavno nije shvaćala zašto. Htjela je nekog okriviti za svoju nesreću, ali nije imala koga. Ako nikog drugog, htjela je kriviti Boga što joj ga je oduzeo. Ali ni to nije mogla. Kako bi mogla kriviti biće koje joj je podarilo sina?

    Utješila se tom mišlju i odlučila još jednom provjeriti spava li njeno najveće blago, a nakon što je to učinila, odlučila je prošetati ulicama Manchestera, onog prokletog grada uz kojeg su joj bile vezane sve uspomene...

    ***

    Rain je sjedila na haubi auta Ericova oca i udarala rukama po crnom limu. Pritom se smijala, vedro i jasno, a njen je topli glas odzvanjao šumom. Eric se smijao tom prizoru. Gotovo mu je bilo žao što je ubrzo planirao gurnuti svoje ruku pod njenu haljinu i istražiti sadržaj njenih gaćica. Glazba je i dalje treštala iz automobila. Prišao joj je i sasvim približio svoje lice njenom. Činila se pomalo iznenađenom kada je osjetila njegov vreli dah na svome vratu.

    Eric je još neko vrijeme promatrao njene plave oči. Želio je saznati što osjeća. Što misli. Što želi. Sekunde su se poput ljudske duše opirale odlasku u zaborav, nastojeći zadržati vrijeme upravo sada, te prohladne zimske noći. Svaka riječ činila se suvisla.

    Ericovim su tijelom prošli trnci kada je Rain stavila svoje ruke oko njegovog vrata. Bile su tako sitne, nježne i mramorno hladne, a opet je preko njih osjećao koliku snagu ona ustvari ima u sebi. Nije mu bilo jasno jedino zašto odugovlači.

    Spustio je svoje ruke niz njena leđa i približio svoje usne njenima. Nije znao što očekivati. Osjećao je krivicu i uzbuđenje u isto vrijeme; Rain mu je ponajprije bila prijateljica. Ne možeš tako grliti prijatelje. Ne možeš tako ljubiti prijatelje. Ne možeš spavati s njima... Ne ako su pravi...

    Rain je osjetila navalu adrenalina kada ju je Eric poljubio. Za razliku od njega, ona je odlučila u potpunosti zanemariti svoje osjećaje. Ionako nije osjećala ništa bitno prema njemu. Njegove su ruke klizile njenim tijelom preko golih nogu, a zatim, kada je Eric vršcima prstiju dotakao njena koljena, ponovo su stale kliziti ovoga puta prema gore, sve dok pod njima nije osjetio rub Raininih gaćica.

    Zacerekala se i obujmila ga nogama, privukavši ga bliže k sebi. Strastveno ga je poljubila zamišljajući njegove prste koji su vrludali njenim glatkim međunožjem. Ponovo se zacerekala.

    Kad je seks bio u pitanju, Rain je bila više ,,zelena'' nego iskusna. Iako je počela vrlo rano, sa jedva navršenih četrnaest, sve je to više bilo nekako iz igre, tek toliko da je drugi shvate ozbiljno... Nikada nije bila u nekoj ozbiljnoj vezi i zbog toga je imala vrlo nisko mišljenje o samoj sebi... Mrzila je to što radi... Mrzila je biti cura na jednu noć... A sada je to opet radila, potpuno svjesna da će se oboje drugi dan praviti kao da se nije dogodilo ništa. Nije željela odustati. Jednostavno je znatiželja i ovog puta prevagnula pored zdravog razuma...

    Eric nije bio mnogo drugačiji od nje. Ni sam nikada nije bio u nekoj preozbiljnoj vezi. Smatrao je da ljudi nisu stvoreni da budu monogamna bića. Jedina razlika između njih dvoje bila je ta što je Eric istinski uživao u neobveznom seksu. Ipak je bio nešto stariji od Rain da bi razumio kako to u životu funkcionira...

    Ericove su ruke podrhtavale dok je Rain svojim blijedim, tankim prstima otkopčavala njegove tamne traperice, no trudio se ostati smiren, kako ona to ne bi primijetila. Poljubio ju je u vrat, pa još jednom i još jednom, a ona se stala hihotati izmaknuvši se.

    -Škakljaš me.- Rekla je zvučeći poput malog djeteta. Eric se cinično osmjehnuo. Nije imao pojma što ona ustvari želi.

    Uzbuđenje mu je došlo do vrhunca kada je prevukla haljinu preko glave i bacila je na pod. Imala je prekrasno tijelo, vitko i krhko, usporedivo s visokom brezom koja se otmjeno prigibala naletima vjetra u njihovoj blizini.

    Rain je ošinuo hladni vjetar te je zadrhtala, no nije se dala smesti. Raširila je noge i privukla Erica k sebi, potisnuvši psovku kroza stisnute zube kada je osjetila kako je duboko ušao u nju. Oslonila se rukama o haubu crnog volva i prepustila užitku.

    Eric se trznuo i nabio je jače udovoljivši njenoj želji. Kaplja hladnog znoja spustila mu se niz čelo. Osjećao se ispunjeno suzdržavajući se da ne svrši prije no što bi to bilo poželjno. Iako to nije bilo uobičajeno za njega, razmišljao je. Trudio se. Prvi puta bilo mu je stalo do toga da udovolji djevojci a ne sebi. Možda zato što to nije bila obična djevojka. Rain...

    Ljubili su se ispreplećući gola tijela dok ih je mjesec obasjavao prigušenim sjajem. Eric je i dalje razmišljao. Zašto se toliko brine da će je razočarati? Neki čudan osjećaj prošao mu je tijelom kada ga je Rain pogledala svojim prodornim, plavim očima...

    Jedna jedina misao proletjela mu je glavom u tom trenu...

    Je li moguće da sam... Zaljubljen u nju?



    TO BE CONTINUED...


    Image Hosted by ImageShack.us


    P.S.: Ne znam koliko godina imaju moji čitači ni jesu li ikada imali priliku čitati ovako nešto, no nadam se da ste ovu ,,scenu'' seksa dobro primili... Trudila sam se da bude emocionalno opisana te da ne bude previše surova i perverzna, tek toliko da ne pomislite da se priča vodi oko Rainina seksualnog života.... Unaprijed javljam da će u sljedećim postovima biti još ovakvih scena i da će biti detaljnije opisane, tako da se odmah pripremite ^^

    I da, kao što ste već sigurno skužili, post je inspriran pjesmom Boulevard of Broken Dreams grupe Green Day...
    Jednostavno...
    Navala inspriracije stigla je sama od sebe ^^

    Molim iskrene komentare!


    Rain



    | 27 | Komentari | Print | #


    Dio 3.:Into the night...
    utorak, 20.10.2009.

    ***
    Znam da je post predug (10 str. u Wordu, font 12), ali vas molim da ga pažljivo pročitate. Jako je bitan jer objašnjava o čemu se radilo u prijašnjim postovima i pomoći će vam da shvatite daljnji tijek radnje.
    Htjela sam ga podijeliti na dva dijela, tako da bi prvi bio sve do flashbacka, ali sam obećala Angy da će u ovom postu saznati zašto je ,,stara'' pa to nije bilo izvedivo xD
    Ako treba, iskomentirajte ga za tjedan dana ^^
    ***


    Rain se kući vratila kasno. Prekasno.

    Zalupila je ulaznim vratima i produžila do dnevnog boravka, u kojem je sjedila njena dražesna majka. Nastojala je ne gledati u tu praznu prekrasnu ljušturu bez duše dok je odlagala crnu Converse torbu na jedan od skupocjenih naslonjača. Ispružila je ruku i uzela jabuku iz posude s voćem koja se nalazila na staklenom stoliću.

    -Vratila si se?- Progovori napokon Alanna nesigurnim glasom.

    Rain je odlučila ignorirati je i praviti se da pitanje nije ni čula. Obrisala je crvenu jabuku o svoju mokru majicu i zagrizla je. Bila je sočna i ukusna. Alanna je nastavila gledati u svoju kći neodređenim pogledom.

    -Kako je bilo u školi?- Ponovo je pokušala započeti razgovor. Rain joj je dobacila pogled pun prezira.

    -Je li ti netko već rekao da očajno glumiš? Uloga dobre majke nikako ti ne ide.- Odvrati Rain.

    -Oprosti što sam ljubazna!- Vikne Alanna ustavši.

    Nije više mogla trpjeti to dijete. Iskreno rečeno, mrzila je djecu. Ni sama ne zna što joj je bilo da je dopustila da joj se dogodi takva nesreća. Dvaput.


    Iako se sve ovo čini lažno, bila je to okrutna istina. Rain je bila svjesna toga da je vlastita majka mrzi. Bila je potpuno uvjerena kako ta kučka koja ju je rodila nije mogla voljeti nikoga osim sebe.

    -Ti nisi ljubazna, ti si otrovna! Gadiš mi se!- Vrisne udarivši nogom o pod.

    -Pa ako ti se toliko gadim, što još radiš ovdje?- Nastavi Alanna već na rubu živaca.

    Prije no što joj je Rain uspjela odbrusiti, u dnevni je boravak uletio Zachary. Već je bio navikao na ovakve svađe, koje su uvijek završavale Alanninim suzama i Raininom ljutnjom.

    -Vas dvije!- Viknuo je stavši između njih, -Što je sada opet?-

    -Opet me vrijeđa!- Promuca Alanna na rubu suza.

    -E pa ja nisam jedna od onih ljudi koji će ti ljubiti guzicu i lagati u lice!- Protisne Rain kroza stisnute zube.

    Zachary ih je svim silama nastojao zadržati podalje jednu od druge, što je bilo teško izvedivo.

    -Nastaviš li s takvim ponašanjem, završit ćeš kao i Matt!- Prodere se Alanna iz sveg glasa.

    Taj je trenutak zavladala smrtna šutnja. Zacharyjeve su ruke počele podrhtavati. Imao je osjećaj da će se srušiti. Znao je da je Alanna bila podla, ali ovako nešto nije očekivao od nje.


    Alannino se disanje usporilo. Sa strahom je gledala u Rainine plave oči koje su je probadale pogledom punim mržnje. Nije to mislila. Nije to željela reći. Jednostavno… Izletjelo joj je.

    Rain je isti tren ispunio nevjerojatan bijes pomiješan s osjećajem čudne boli. Nešto ju je peklo u grudima. Previše. Nije ovo mogla trpjeti. Nije.

    -Kučko prokleta- Ispusti zvuk sličan režanju, -To bi ti i željela, zar ne?-

    Sekundu kasnije, lice joj se zažarilo. Nije joj trebalo dugo da shvati što se dogodilo; Ošamarila ju je. Vlastita majka ju je ošamarila. Bijes joj je sijevnuo u očima. Niz Alannino prekrasno lice su se sada spuštale krupne suze.

    -Kako… Kako možeš tako nešto reći?- Zajeca, -Voljela sam tvog brata, a volim i tebe… Nikada to ne bih željela!-

    -Lažeš!- Proderala se Rain, -Lažeš otkad si se rodila!-

    Više nije mogla suzdržavati suze. Znala je da je ono što će reći neoprostivo, ali nije to više mogla držati u sebi.

    -Da si bar ti poginula umjesto njega- Promuca kroz jecaje, -On je bio jedini koji se brinuo za mene! On me jedini volio!-

    Već je sljedeći tren trčala stepenicama prema svojoj sobi. Morala se smiriti, a za to je postojao samo jedan način. Otvorivši vrata, našla se na jedinom mjestu u kući gdje se osjećala sigurno. Svojoj sobi. Ti su joj tamnoplavi zidovi pružali utjehu kada god bi joj utjeha bila potrebna. Okružena brojnim posterima svojih najdražih grupa, osjećala se kao kod kuće. Prave kuće. Otrčala je do kreveta i glasno zaridala, ne suzdržavajući suze. Bol je bila prevelika. Posegnula je za škarama koje je držala u ladici noćnog ormarića i prinijela ih ruci. Oštrom je stranom zarezala kožu na svojoj ruci. Ne, nije se namjeravala ubiti. Bila je prevelika kukavica da to napravi. Samo je željela nekako umanjiti bol koju je osjećala u sebi. Dok je povlačila škare po ruci, nije osjećala ništa. Apsolutno ništa. Iz manje porezotine potekla je gusta krv. U svojim je nosnicama osjetila miris hrđe i soli, koji joj je toliko godio. Odložila je škare na stolić i podigla ruku u zrak, gledajući tanki mlaz krvi kako joj se slijeva niz ruku. Smirilo ju je to. Shvatila je kako je još uvijek živa. A to znači da u sebi ima dovoljno snage da nastavi dalje. Za sebe i za Matta. Osmjehnula se i obrisala ruku o jastuk, te potom požurila u kupaonicu kako bi je zamotala medicinskim gazama.

    U dnevnom boravku bilo je relativno tiho. Alanna je razmišljala. U glavi je premotavala situaciju koja se dogodila prije nekoliko trenutaka, no ovaj put nije bilo isto. Kao da se nalazila izvan svog tijela. Kao da je sve promatrala očima nekog potpuno drugog čovjeka. Prvi puta u životu shvatila je kakva je osoba zapravo. I kakva je osoba njena prokleta kći.

    -Dušo?- Tiho je zazove Zachary.

    Želio ju je utješiti. Reći da se ništa od ovoga nije dogodilo. No nije mogao jer bi sve to bila laž. Proklinjao je sam sebe što se dao dovesti u ovu situaciju. Da prije dvadeset godina nije bio tako lijen da navuče kondom, ništa od ovoga ne bi se dogodilo. On i Alanna ne bi se vjenčali. Ne bi dobili sina nekoliko mjeseci kasnije. Ne bi morao postati ozbiljan, obiteljski čovjek. Imao bi sretan i bezbrižan život. Ovako je s godinama dobio još jedno dijete gratis. Rain.

    Sve je ovo pogrešno, mislio je.

    -Istina je.- Promuca Alanna, -Sve što je rekla istina je.-

    Nekoliko je sekundi ponovo vladala tišina. Pokušala je naći riječi kojima bi opisala svoje osjećaje. Bilo je to vrlo teško.

    -Mrzim je. Mrzim to prokleto dijete. Ne znam zašto, znam da to nije normalno ali prezirem je iz dna duše… Znam da bih je trebala voljeti ali kad je tako... Tako… Isuse!-

    -Uzrujana si, ne misliš tako.- Reče Zachary zagrlivši je.

    -Ona je moja kći! Trebala bi biti slična meni!- Nastavila je plačući, -Kad sam saznala da nosim djevojčicu, mislila sam da će biti oduševljena time što joj je majka bivša miss... Mislila sam da će ona biti moja nasljednica, da ćemo zajedno uživati na modnim pistama i slično… A ona to sve mrzi! Mrzi sve što ja volim! To je vražje dijete!-

    -Pretjeruješ.- Nastavio je Zachary.

    -Ne- Prekine ga Alanna brišući suze, -Šaljem je u Internat. Još ću danas tražiti da je prime. Ne može to više ovako.-

    Zachary se smrznuo. Nije mu se sviđala ta ideja, iako je i sam o tome razmišljao već neko vrijeme. Kada bi Rain bila u Internatu, ništa ga više ne bi sprječavalo da se razvede od Alanne i oženi Calleigh, koju je uostalom i zavolio iako je mislio da će sve to biti samo prolazna avantura. Ali opet… Bila je to njegova kći. Njegova krv. Nije je se mogao samo tako odreći.

    -Najbolje da ovo prespavamo. Sutra ćemo odlučiti, uredu?- Reče poljubivši je.

    Alanna je potvrdno klimnula glavom. Znala je da je tako najbolje.

    ***

    Michelle je upravo završila sa odabirom odjeće za večerašnji tulum kada joj je telefon ponovo zazvonio. Osmjehnula se. Bila je tražena u ovome gradu pa to i nije bilo nešto čudo.

    -Da?- Javi se vedrim tonom.

    -Ja sam, Chelle.- Začu Rainin smiren glas. Bio je previše smiren. Michelle je znala da se nešto loše dogodilo.

    -Što je bilo, srećo moja?- Upita nježnim glasom.

    -Ne dolazim večeras. Oprosti. Ne mogu.- Odvrati Rain duboko udahnuvši.

    -Rainey…- Prošapta Michelle sjednuvši na krevet, -Plašiš me. Što se dogodilo?-

    Neko je vrijeme trajala šutnja. Ona prokleta neugodna šutnja.

    -Spomenula ga je.- Odgovori Rain, -Spomenula je Matta. Rekla je da ću završiti kao i on.-

    Michellino se lice izobličilo u bolnu grimasu. S mukom se prisjetila nesreće koja se dogodila prije tri godine. Nesreće koja im je svima promijenila živote.

    Pokušat ću vam opisati tu nesreću detaljnije no što bi vam je Michelle opisala.
    Zaslužili ste.

    ///flashback///

    -Matt! Pederu!- Proderao se K.C. udarajući po vratima crnog audija, -Jebem ti mater, dovuci se ovamo!-

    Matt je nevoljko okrenuo glavu od prekrasne djevojke s kojom je razgovarao. Zvala se Angy, ako se dobro sjećam.

    -K.C., pijan si, pusti Gemmu da vozi.- Dobacio mu je namrštivši se.

    -Mama ti je pijana- Odvrati K.C. umirući od smijeha, -Ja sam napušen, buraz… Ono, buraz… Buraz!-

    Matt je okrenuo očima i ponovo pogledao u Angy. Nalazili su se ispred noćnog kluba gdje je Matt često tratio večeri zajedno sa svojim prijateljima; sitnom, pesimističnom, prirodnom plavušom Gemmom, vječito napušenim rockerom K.C.-om, njegovom crvenokosom djevojkom Natalie i čudnim samotnjakom Jeffom, koji se posebno isticao svojim goth stilom oblačenja.

    -Moram ići. Žao mi je.- Matt odmahne glavom nastojeći što duže zadržati pogled na Angynim lijepim plavim očima, -Sigurna si da ti ne treba prijevoz?-

    -Aha.- Odvrati ona na rubu suza. Rukama je obgrlila svoj struk i spustila pogled na njegove crne starke.

    Matt i Angy su već neko vrijeme bili zajedno. Ustvari, ni sami ne znaju kako su počeli. Ona je bila inteligentna, neovisna djevojka iz siromašne obitelji uzorna ponašanja. Bila je draga, povučena, sramežljiva, a uza sve te vrline krasilo ju je i lijepo lice koje su uokvirivale duge, plave kovrče. Matt je pak bio čista suprotnost; Školski buntovnik, borac protiv nepravde, zaljubljenik u gitare i pomalo čudan, emo stil odijevanja. No jedna im je stvar bila zajednička; Voljeli su Rain.

    Matt je prema Rain osjećao neopisivu odgovornost. Oduvijek je bila njegova mala sestrica i najbolja prijateljica. Nije volio svoje roditelje, ali zato je volio nju. A Angy se brzo uklopila. Rain je bilo četrnaest kada ju je upoznala. Imale su sličan način razmišljanja, pa ju je Rain vrlo brzo zavoljela. Mattu je, ustvari, jedino to bilo bitno; Da se njegova djevojka svidi njegovoj sestri.

    A tada, osam i pol mjeseci kasnije, stajali su pred noćnim klubom u mrklom mraku i šutke zurili jedno u drugo. Matt je slutio da se nešto događa, ali nije imao hrabrosti pitati. Ili mu je samo bilo draže ne znati odgovor na to prokleto pitanje?

    -Šutiš.- Počela je Angy. Matt je strpao ruke u džepove.

    -Ne znam što bih trebao reći.- Odvrati tiho.

    -Matt! Matt! MATT!!!- Derao se K.C. dok ga je Natalie ušutkavala i povlačila natrag na stražnje sjedalo, kako bi ga udaljila od volana.

    -Ušuti više!- Viknuo je Matt stisnuvši šake. Dernjava je isti tren prestala.

    Angy je nastavila zuriti u pod sve brže dišući. Matt je bio sve sigurniji u prokletu misao koja mu se motala glavom.

    -Ang, plašiš me. Jel' sve u redu?- Upitao ju je nježnim glasom i privio k sebi. Slomila se i počela plakati.

    -Nije u redu. Nije i nikada više neće biti…- Zajecala je, -Trudna sam…-

    Kao da mu je nešto bljesnulo pred očima taj tren. Instinktivno ju je lagano odgurnuo od sebe. Osjećao se kao da će mu srce probiti grudi. Bio je zbunjen. Nije shvaćao.

    -Ne možeš biti… Kako… Koristili smo zaštitu svaki put!- Uspaničio se nastojeći zvučati što tiše. Nije želi oda mu prijatelji saznaju za ovo.

    -E pa ne znam ni ja kako, ali dogodilo se!- Odvratila je Angy obrisavši rukom suze.

    Matt se udaljio korak od nje. Pa zatim još jedan. I još jedan. Znao je kako je to kukavički od njega, ali imao je samo sedamnaest. Nije mogao postati otac tako mlad. Nije to želio.

    -Ja… Moram ići… Razgovarat ćemo ujutro…- Dobacio je i potrčao prema autu.

    Angy je tada svašta prolazilo glavom. Osjećala se izdano i povrijeđeno, ali u neku ruku ga je shvaćala. Kako bi se njih dvoje moglo nositi s djetetom? Proklinjala je Matta iako je duboko u sebi bila svjesna da krivica nije samo njegova.

    Matt je ušao u auto i sjeo na stražnje sjedalo kraj K.C.-a i Natalie. Gemma je odlučila voziti, pošto je ona bila najprisebnija od sviju prisutnih, a Jeff je sjedio na suvozačkom mjestu do nje. Natalie je shvaćala da se nešto čudno dogodilo, ali znala je da bi bilo bolje da šuti. Zato je samo položila svoju glavu na K.C.-jeva prsa i sklopila oči, u nadi da će barem malo odspavati. Gemma je pogledala na sat. Bilo je pola četiri ujutro.

    -Vozi, molim te.- Rekao je Matt uhvativši se objema rukama za glavu.

    -A koji je tebi?- Upitala ga je Gemma mrzovoljno. Nije voljela da joj se naređuje.

    -Samo vozi!- Povisio je ton.

    Gemma ga je bespogovorno poslušala i upalila auto. Izletjela je na autocestu brže no što je očekivala. Jeff je šutio. Natalie je šutjela. K.C. je šutio. Svi su shvaćali da im je najpametnije šutjeti.

    -Jel' sve ok sa Ang?- Gemma je prva progovorila tihim, nesigurnim glasom. Matt nije odgovorio. Razmišljao je o svojim postupcima.

    Ne želim to, pomisli.

    No onda mu je sinulo. Angy to nije izabrala. Nije ni on. Jednostavno se… Dogodilo. Zar je to razlog da je onako ostavi? Pa kvragu i sve, volio ju je. Zbilja ju je volio. Nije mislio da će to ikada priznati sam sebi, ali bila je istina. Počeo je razmišljati o drugoj opciji. Onoj koju bi izabrao svaki pošten čovjek; Da prihvati to dijete. Ipak je on bio otac. Istina, bilo bi im teško. Postali bi roditelji prije mature, tako da ne bi imali ni diplomu. K tome, Angy bi se roditelji odmah odrekli ili je natjerali da se ožene prije rođenja djeteta, za što je Matt vrlo dobro znao da nijedno od njih ne želi. Gdje bi živjeli? Kako bi živjeli? Dvoje tinejdžera i dijete… Svima bi bili trn u oku. Njih bi ljudi uzimali za primjer kada bi svojoj djeci objašnjavali kako će završiti ako budu prakticirali seks prije braka.

    No bili bi sretni njih troje.

    Angy, beba i ja.


    -Emms- Progovorio je uzbuđenim tonom, -Vraćaj se nazad.-

    -Ne mogu ovdje okrenuti, premračno je.- Pobunila se.

    -Moraš.- Nije odustajao Matt.

    -Zašto?- Željela je znati razlog.

    Natalie je podigla glavu i popravila svoju crvenu kosu. K.C. je svoju veliku, tupastu glavu okrenuo prema najboljem prijatelju i suzdržao cerek izazvan prevelikom količinom popušene marihuane. Jeff je prestao zuriti u svoje marte i otpio gutljaj coca-cole koju je držao u ruci.

    -Trudna je. Angy nosi moje dijete.-

    Šok. Jeff je isti tren svu onu colu ispljuvao po Natalieinoj majici, na što je ona počela vrištati. Nije se moglo razaznati vrišti li zbog uništene majice ili zbog onoga što je upravo čula. K.C.-jeva se vilica objesila do poda. Prvi puta u životu ostao je bez teksta. Gemma je tako naglo zakočila da su svi poletjeli prema prednjem staklu.

    -Napravio si joj dijete!?- Viknula je Gemma.

    -Vozi!- Viknulo je ostalo troje u isti glas.

    Gemma je nagazila na gas i ponovo jurnula, ovoga puta u suprotnom smjeru. Svi su bili sretni. Trenutak prije nesreće, svi su se smijali.

    Tada se dogodilo najgore.

    Iduću sekundu, začuo se zvuk lomljena metala i pucanja stakla. Zabili su se u kamion koji je imao neispravna prednja svijetla.

    Nitko nije preživio…

    Natalie Jenkins je umrla 23. prosinca, tjedan dana nakon nesreće. Čitavo to vrijeme bila je u komi, a liječnici su joj morali i amputirati desnu nogu. Nakon operacije dobila je gangrenu koja joj se proširila po cijelom tijelu. Umrla je od trovanja krvi.

    Jeffery Woodraw se za život borio 56 sati. On je, za razliku od Natalie, ostao budan. Osjećao se kao da ga živog spaljuju. Na kraju mu je srce otkazalo. Umro je sa osmjehom na usnama jer je znao da odlazi na bolje mjesto.

    Gemma Ashton, Keith Chris Morrison i Matthew Black poginuli su na mjestu.

    Danny Masters, vozač kamiona, dobio je kaznu od 7 godina zatvora nakon suđenja koje je trajalo duže od deset mjeseci. Objesio se u svojoj zatvorskoj ćeliji prošlog kolovoza.

    Angelina Lestrange je nakon Mattove smrti dobila živčani slom. Navodno se odselila s roditeljima u malo mjestašce kraj Liverpoola, iako poznanici obitelji Lestrange tvrde da su je dali zatvoriti u ludnicu. Nitko nikada nije saznao za Angynu trudnoću.

    Barem nitko iz Manchestera…

    A Angy nikada nije saznala da se Matt namjeravao vratiti i šapnuti joj na uho najljepšu rečenicu na svijetu: ,,Volim te… I nikad neću prestati''…

    ///End of flashback///


    -Chelle, tu si?-

    Michelle se trgnula. U svijet živih vratio ju je Rainin glas. Michelle nije znala mnogo o nesreći, kao uostalom i ostatak ljudi. No znala je kako je tog dana Rain izgubila barem dvadeset godina života. Nije mogla dozvoliti da se to ponovo dogodi.

    -Srećo- Reče nježnim glasom, -Otići ćemo zajedno na taj tulum, u inat tvojoj majci. Matt ne bi želio da patiš zbog te kurve, zar ne?-

    Šutnja je trajala neko vrijeme.

    -Ako ti tako kažeš…- Odvrati Rain, -Doći ću do tebe u devet.-

    Image Hosted by ImageShack.us


    P.S.: Ne režem se
    P.S.S.: Priča ne govori o mom životu
    P.S.S.S.: Želite da rijeđe objavljujem postove? Komentari!!! ^^
    P.S.S.S.S.: Ako nešto nije jasno u vezi s postom, pitajte me u komentarima

    Rain



    | 22 | Komentari | Print | #


    Dio 2.: Like the brightest star you shine through...
    utorak, 13.10.2009.

    Alannino je lice prvo pocrvenjelo, zatim problijedjelo, pa na kraju i poljubičastilo.

    -Smiri se, draga, dobit ćeš bore.- Ponovila je po tko zna koji put, tepajući sama sebi.

    Nastojala je mirno sjediti na otmjenoj kožnoj sofi bordo crvene boje odupirući se porivu da počne gristi prekrasne, duge nokte zbog kojih je u salonu za uljepšavanje prosjedila gotovo osminu dana. Uvijek se trudila izgledati savršeno, čak i kada je išla na spavanje. Ta ipak, ona je bila proglašena za miss Ujedinjenog Kraljevstva čak tri puta, 1985., 1987. i 1988. Često se pitala gdje bi joj bio kraj da godinu dana kasnije, u 21 godini, nije zatrudnjela i pristala se udati za šesnaest godina starijeg čovjeka, koji joj je ujedno bio i menadžer.

    Ubrzo, začula je škripu ulaznih vrata. To ju je prenulo iz sebičnih razmišljanja. Popravila je sitne nabore na uskoj crnoj haljini koja joj je isticala besprijekornu liniju i ustala, položivši ruke na bokove. U dnevni je boravak ušao postariji muškarac crne kose prošarane sjedinama. Bio je visok, otmjen i elegantan, odjeven u svoje najbolje odijelo. Profinjena, nekoliko dana stara brada krasila je lice iscrtano sitnim borama, naglašavajući prodorne plave oči.

    Ugledavši mrzovoljan pogled rasipnice kojom se oženio, nevoljko je spustio kožnu aktovku kraj vrata i olabavio kravatu koja ga je stezala oko vrata.

    -Zachary- Počne Alanna tobože uzrujanim tonom, -Ponovo kasni.-

    -Dušo, ima sedamnaest godina. To je normalno za djecu njene dobi.- Odvrati on prošavši rukom kroz svoju gustu kosu.

    Nije bio raspoložen za raspravu, pogotovo ne tako kratko nakon vatrenog susreta sa svojom 30 godina mlađom ljubavnicom, koji je bio ispunjen čistom seksualnom erotikom. Alanna mu je ozbiljno dizala živac u zadnje vrijeme, no nije dopuštao drugima da to uvide. Osim toga, Rain se činila prilično nestabilnom posljednjih nekoliko mjeseci, pa nije želio biti odgovoran za njen živčani slom.

    Nije to želio zato što je volio svoju kći, nego zato što bi mu nije trebalo ogovaranje zlobnih susjeda. Nije ni bio svjestan koliko je to sebično bilo.


    -Normalno!?- Podvikne Alanna već na rubu živaca, -Normalno bi bilo da odlazi na tulume ili krade po dućanima, a ne da hara po groblju!-

    -Alanna!- Zacharyjev je glas ispunio čitavu prostoriju.

    Alanna se namrštila i tiho šmrcnula, a zatim je rukom otrla suzu koja joj se pojavila u kutu desnog oka. Osjetila je kako joj tupa bol prolazi cijelim tijelom i pokušava probiti led koji se s godinama nakupio oko njena suhonjava srca.

    Isti tren, Zachary je požalio što je povisio ton. Hitrim joj je korakom prišao i zagrlio je, utisnuvši joj vreli poljubac u hladno čelo. Njena je gusta, sjajna, njegovana kosa mirisala po limunu i breskvama. Na trenutak, Zachary je zažalio što prema njoj više ne osjeća ljubav kakvu je osjećao dvadeset godina ranije.

    -Nedostaje mi.- Prošapta Alanna suzivši crne oči, nastojeći tako zadržati gorke suze u njima. Nije joj uspjelo.

    -I meni- Odvrati Zachary, -Ali Rain nedostaje još više. Ostavi je da radi što hoće. Valjda se na taj način nosi s tugom.-

    ***

    Povukavši dim cigarete, Rain je osjetila kako joj se opojan miris i okus duhana proširio čitavim tijelom. Željela ga je zadržati u sebi, no previše ju je pekao u grlu te je na kraju ipak izdahnula, zadovoljno gledajući u oblačić sivkastog dima koji se pred njenim očima miješao sa zrakom i nestajao. Laganim pokretom prsta, uklonila je višak pepela s vrha užarene cigarete i ponovo povukla dim. Tren kasnije, sjena se nadvila nad nju. Nečije tople ruke prekrile su joj oči.

    -Eric- Podvikne tobože ljutitim glasom, -Prekini, nabit ću te.-

    -Nisi fora.- Odvrati muška osoba koja se našla iza nje, i uz nezadovoljno mrmljanje makne svoje ruke s njena hladnog lica.

    Preskočivši naslon klupice, Eric je sjeo kraj Rain i uzeo joj cigaretu iz desne ruke. Povukao je dim i zamislio se gledajući pritom u njene bistre, plave oči. Znao je da je predvidljiv i nije mu se to sviđalo.

    -Kako si znala da sam to ja?- Upita je počešavši se po glavi. Rain okrene očima. Prešutjela je odgovor na to pitanje.

    Nije shvaćala zašto je Eric imao toliku potrebu da stalo budu zajedno.

    Nije kao da smo neki jebeni par, pomisli nervozno.


    Istina je bila ta da je Rain ovisila o Ericu. Može se reći da su bili najbolji prijatelji od onoga dana kada se dogodila nesreća. Bio je tu za nju, i zbog toga mu je bila iskreno zahvalna, no istovremeno bila je previše hladna i arogantna da to prizna.

    Ne treba meni nitko, prošlo joj je glavom.


    Za to je vrijeme Eric razmišljao o autodestruktivnoj ljepuškastoj prilici čije su se tanašne usne stisnule od nezadovoljstva. Nastojao je nenametljivo zuriti u njeno ponosito ali slomljeno lice, na kojemu su se jedva primjećivali blijedoružičasti ožiljci od pubertetskih akni. Primijetila je da je promatra, te je samo svrnula pogled i pustila da joj smeđa kosa zakloni lice. Eric se nacerio.

    Oboje su bili svjesni toga da Rain i nije bila neka prevelika ljepotica. Bila je srednje visine, dosta mršava, bljedunjava, a i moglo bi se reći da je najnezadovoljnija bila veličinom, točnije rečeno manjinom, svojih grudi. No Ericu se sviđala. Sviđalo mu se sve na njoj. Nije da je bio zaljubljen u nju, nego ga je seksualno uzbuđivala kao i većina djevojaka koje je poznavao. Znao je da je to normalno za mladiće njegove dobi, pa oko toga nije dizao preveliku strku.

    -Imaš što u planu večeras?- Upita je povukavši još jedan dim. Prekrižila je ruke na prsima zureći u daljinu.

    -Ne, zašto?- Odvrati protupitanjem.

    -Chelle kaže da njena poznanica priprema tulum stoljeća, pa mislim da bi bilo primjereno da se pojavimo tamo.- Odgovori frajerski se osmjehnuvši.

    Rain se zamislila na spomen Michelle, svoje prijateljice. Pred sobom je sada jasno vidjela sitnu nasmiješenu ludicu azijskog podrijetla. Michelle je, za razliku od Rain, bila jako dobro prihvaćena u društvu tinejdžera u Manchesteru i okolici, tako da ovaj poziv na tulum koji je ona predložila i nije bio neka velika novost.

    -Dobro će mi doći malo opuštanja.- Progovori nakon kraće stanke. Eric se nacerio i vratio joj ,,ukradenu'' cigaretu.

    -Nađemo se u pola deset u skate parku. Simon i ja ćemo te čekati.- Odvrati Eric i kimne glavom nekoliko puta kao da potvrđuje svoje riječi.

    -Aha, ok.- Doda Rain nezainteresirano.

    Lijeno se protegnula gledajući Erica kako ustaje. Ne shvativši, pogled je zadržala na jednom određenom dijelu njegova tijela. On je to primijetio pa se nasmijao, uzevši svoj skateboard u ruke. Rain se trgnula, suzdržavši crvenilo. Nije se osmjehnula, kao što to ljudi uobičavaju činiti kada im se dogodi neka neugodna situacija. Glumila je kao da se ništa nije dogodilo. Eric je spustio skateboard na mokri asfalt i stao na njega. Umjesto pozdrava, osmjehnuo joj se. Velikom je brzinom nestao u daljini.

    Nije osjećala ništa prema njemu. Baš ništa. Čak ga ni nije voljela onoliko koliko bi se trebalo voljeti prijatelje. Bio je zgodan i popularan među curama, no nju nije privlačio. Bila je svjesna koliko je čudna kada su dečki u pitanju. Sjećala se koliko joj je puta Michelle rekla kako bi ona i Eric bili dobar par, no to nikako nije bilo moguće. Ili možda je?

    U isto vrijeme, Eric se vinuo u zrak svojim skateboardom i vješto preskočio nekoliko nebitnih sitnica koje su se nalazile na rubu Cadburyjevog parka, izazvavši tako divljenje nekolicine dvanaestogodišnjih djevojčica koje su zaljubljeno pogledale u njegovom smjeru. Izašao je na glavnu cestu i nastavio se skejtati pločnikom, izbjegavajući nervozne prolaznike. Razmišljao je o Rain cijelo to vrijeme. Ponovo se nacerio.

    -Oprostite!- Viknuo je nekoj bakici koju je zamalo srušio kada je projurio kraj nje.

    Da, dobro će joj doći malo opuštanja, pomislio je. Opustit ću je ja uz flašu votke…


    Iako mu je to zvučalo potpuno neprirodno, obećao si je da će pokušati… Nema ničega lošega u tome, zar ne?

    ***

    Na drugom kraju grada, Michelle je na sav glas pjevala svoju omiljenu pjesmu ,,It's my life'' poznate britanske grupe Bon Jovi. Istovremeno je ravnala svoju sjajnu crnu kosu i pridržavala veliki ručnik upadljive roze boje. Bila je vrlo spretna… Bar je tako ona mislila. A mislila je i da dobro pjeva. Prekinula ju je zvonjava telefona.

    -Yep?- Javila se stišavši glazbu na liniji. Odložila je peglu za kosu na stol kraj kolekcije šminke marke Maybelline i parfema ,,Cat Deluxe'' Naomi Campbell, koji joj je za šesnaesti rođendan poklonila sestrična.

    -Dolaziš večeras?- Začula je poznat, uzbuđen glas na drugom kraju slušalice.

    -Naravno, Simone- Odvrati zavodljivim glasom, osmjehnuvši se, -Bit će to tulum stoljeća.-

    Nastavila je razgovarati sa dečkom kojeg je već duže vrijeme promatrala. Simon je, doduše, bio pomalo smotan, ali bio je najslađe stvorenje na cijelome svijetu. Tulum je bio izvrsna prilika da se malo bolje upoznaju. Bacila je pogled u ogledalo i promotrila svoj odraz. Zadovoljno se osmjehnula. Sviđalo joj se njeno lice, a na njemu najviše njene azijatske oči koje su se isticale u gomili.

    O da, ovo će definitivno biti tulum stoljeća, pomisli ponovo.


    No u zraku se osjećalo da će nešto poći po zlu…

    Image Hosted by ImageShack.us


    P.S.: Znam da još ništa ne shvaćate, zbilja mi je žao zbog toga…
    Inače, ovo je sve još samo uvod u radnju, pa vas molim da se strpite do idućeg posta gdje ću točno objasniti sve nejasnoće… Očekujte da će vjerojatno biti duži od ovoga ^^

    Rain



    | 8 | Komentari | Print | #


    Dio 1.: Roses for the Dead...
    ponedjeljak, 05.10.2009.

    ***
    Inače pišem uvodni post kod otvaranja novog bloga...
    Ovog puta neću...
    Likove ne primam (postoje iznimke, naravno ^^)
    Ukratko, nastojat ću vam ispričati priču koja nema veze sa fan fikcijom, nego sa stvarnim životom...
    Govorit će o ljubavi, boli, patnji, neshvaćanju, rijetkim trenucima sreće i slobode...
    Nadam se da ćete je shvatiti...

    ***

    Nikada do tada Rain se nije osjećala tako izdano
    Osamljeno
    Odbačeno…

    Šutke je sklopljenih ruku stajala uz uzdignuti nadgrobni spomenik zureći u srebrnasta slova koja su bila uklesana na nj, nastojeći u stvari izbjeći sažaljive poglede neke znatiželjne starice koja se našla u prolazu. Mrzila je kada su je ljudi žalili iako ustvari nisu imali pojma tko je ni što joj se dogodilo. Naprosto je to mrzila…
    Sivilo mramora ljeskalo se pod slabašnim zimskim suncem, opirući se hladnoći zimskog vjetra koji je u zrak podizao ono malo preostalog, isušenog lišća. A ona je stajala tamo, ne razmišljajući o vremenu. Čekala je. Čekala je odgovor koji joj nitko nije mogao dati.

    -Sranje!- Podvikne udarivši nogom o rahlo, mokro tlo blijedosmeđe boje.


    Bol koju je tada osjećala nije mogla usporediti ni sa čime na svijetu. Nije je mogla opisati. Nije je mogla zamisliti. Nije je mogla objasniti. Jednostavno ju je osjećala duboko u sebi… Razdirala joj je srce. Htjela je plakati, ali nije mogla. Nije željela drugima pokazati koliko ustvari pati.

    Imala je glupu naviku gomilati osjećaje u sebi nadajući se da će nestati.

    Pramenovi tamnosmeđe kose ispucanih vrhova nemirno su lepršali nebom nošeni istim onim vjetrom, koji je u međuvremenu postao jači i oštriji. Zbog toga joj se u svjetloplavim očima pojaviše suze, koje je otrla jednim pokretom ruke. Postalo joj je hladno. Shvatila je kako je krajnje vrijeme da se vrati kući, gdje je već odavno morala biti. Kleknula je na hladni kamen groba i blijedom rukom popravila crnu ružu koju je donijela sa sobom, usput otklonivši usahlo vrbino lišće koje je u međuvremenu palo na grob. Znala je koliko će se majka naljutiti kada sazna gdje je ponovo bila, ali nije je bilo briga. Ionako joj sada više ništa nije bilo važno.

    Ustavši, krenula je kući. Korak joj je bio odvažan i čvrst, iako je osjećala kako joj koljena podrhtavaju.

    -Znala sam da sam trebala obući jaknu.- Progunđa u bradu.


    Ne, nije to bilo ono na što je mislila… Jakna joj trenutno nije bila ni na kraj pameti… Razmišljala je o tome kako se neće tako brzo vratiti na ovo isto, prokleto mjesto.

    Obećala si je to…

    Naravno, duboko u sebi znala je da je to neizvedivo, i da će se sutradan ponovo vratiti…

    P.S.: Kratko i morbidno, znam... Ali to je samo početak... Mogu ja puuuno bolje ^^


    Rain



    | 6 | Komentari | Print | #


    << Arhiva >>